Nadam se da ćeš moći prepoznati mastilo no boji i čvrstini, ispisano daleko od prvog boravka... od ishodišta, vreme i vekove predvodili smo izloženi na obodu gnezda: kao takvi, jateći se... i, razdvajani! ali...

Ako narod imade (svoje!) pesnike, slikare, pisce, skulptore... taj narod opstaje, živi... teško ga je poništiti, raste on kao trava... progoni, seobe, stradije samo mu raznose seme, iako u korenu pomereni rađaju se deca.

Na ovim prostorima iza crnog vremena sagradili smo (opet) kuću, na sred druma... kuća smeta vetrovima! Kad ne možemo menjati "korito krive reke", onda moramo u sebi još zadržavati bistrinu vode kao što je na izvoru.

Namera mi je da ovaj "zapis" izađe iz uobičajenih okvira memoarskog i autobiografskog... da naznači tek neku uspomenu, svedočenje... to bi bilo "obretno" zrnce.

Milan Pađen