Mir, čudni, a lijepi mir. Zemlja se gradi, politika se vodi iza zatvorenih vrata… stanovi, mladi bračni parovi, auto putevi, fabrike. Vrijeme buđenja ili vrijeme rasplamsavanja? Napredak na svakom koraku. Sjene zla nestale, pripeklo sunce sa svih strana.
U toku je izgradnja auto-puta Ruma – Popinci. Pritisli rokovi. Rumska petlja, jedna, u to vrijeme najveća, na čitavoj dionici od Zagreba do Beograda, prenatrpana mašinama i kamionima.
Gomile humusa (zemlje), šljunka, cijevi, ivičnjaka izmijenile do jučerašnji pejzaž pitome sremske ravnice. Vozim se, provlačeći se privremenim, gradilišnim prolazima u pravcu Beograda.
Obilazim ekipu svojih radnika koji su uključeni u ovaj projekat. I gle; u toj košnici tehnike i materijala, u prašini koju iza sebe ostavljaju teški kamioni, u opasnosti da vozači koji hitaju južnom trakom stare ceste prema Istambulu, ili iz Skoplja za Berlin, bunovni, umorni i pospani ne izgube kontrolu nad svojim krstaricama, među gomilama građevinske opreme primjećujem ženu. S putnom torbom u ruci, crnom maramom zabrađenom do pod bradu, neobično obučenu,
u odjelo na kojem sem crne boje druge nema – izgubljena. Krene, vrati se, stane, opet krene, gleda…
Zastanem, izađem iz kamiončića. Služio je za prijevoz radnika i sitnog materijala, i priupitam:
– Majko, mogu li nekako pomoći?
Zabrinuto lice, tužne oči… kao da je na nju navalilo sve zlo ovog svijeta, skoro onijemila jedva
izusti:
– Ja sam se izgubila, ja ne znam gdje sam, kuku mene!..
– A gdje trebate? – pomoći ću vam, utješih je.
– U Pećince. Ostavio me je autobus, on je otišao za Šabac i meni rekao da sačekam
drugi, da je tako najbolje, da će me neko povesti… a ovo sve drugačije nego prije godinu
dana. Ništa ne poznajem… šta je ovo dijete?
Bez oklijevanja predložim joj da sjedne u moje auto, da ću je odvesti do Pećinaca. U toku vožnje saznam da je ona iz Krajine, da joj je ćerka učiteljica u Osnovnoj školi u Pećincima, da je pošla kod nje, da vidi dijete, da joj milošte odnese… i da sada ne zna gdje je.
Pronalazim zgradu škole. Kada je ugledala školu, a moram priznati, veća je od deset malih područnih škola na Kordunu, lice joj se ozari, dođe sebi i radosna poče da me blagosiva.
Nikada, od tada, a evo prođe više od 40 godina, do danas mi nije toliko dobrih i iskrenih želja uputio.
Pozdravih je, zaželjeh ugodan boravak kod ćeri i nastavih svojim prašnjavim putem.
* * *
Rat je. Drugi svjetski rat. Partizani Korduna prešli su rijeku Kupu. Pronose barjak revolucije u krajeve gdje žive Hrvati, osvajajući jedno po jedno ustaško uporište. Za slobodu su „nagrađeni“ smrti svojih drugova ili svojom, ali ih to ne sprječava da zastanu.
U jednoj od akcija, nakon teških borbi među borce izbasa momčić, ne stariji od 10 godina. Prestrašen, poplavio, tresu mu se vilice, strah je dijete pretvorio u živi kostur. Vidi vojsku u poderanim uniformama, a nasmijanu, vidi oznake na kapama koje ni slične nisu onoj koju nosi njegov otac. Prilazi mu Živko, partizan, stradalnik, heroj i mučenik. Ustaše su mu pred kraj 1941. godine pobili svu porodicu. Ženu, oca, majku i njegovo četvoro djece.
Uzima malog Hrvačića za ruku, stavlja na koljena, tješi ga i iz unutrašnjosti svoga pohabanog kaputa vadi kesicu bombona. Nosi je već dvije godine nadajući se da će njegova djeca vaskrsnuti, da će iz ratne magle izroniti, da će mu se javiti i da će ih bombonama iznenaditi.
– Eto, dijete, posladi se. Ne boj se. Neće tebi partizani ništa. Mi smo narodna vojska.
* * *
Nepravedan i lažan mir je put u novi rat. Najčešće krvaviji, teži i nepredvidiv rat iz kojeg će opet, ovdje, na Balkanu, ali odskora i na drugim prostorima ove okrvavljene planete Zemlje nići obećanja o blagostanju, kad „naši“ pobjede. A svaki rat je zločin, svaki ratoborni mir je propast.
Živjeti u okruženju u kom jutarnju pjesmu ptica zamijeniše topovske salve, pojedinačna i rafalna paljba automatskog oružja, živjeti bez struje tri mjeseca i biti nasmijan? Može li se?
Pajkan, moj Kordunaš, samac, neženja već je mjesecima negdje na položaju. Čuva srpska sela na r. Kupi. Strah je pobijeđen oružjem, a pamet glupostima. Kod kuće nema nikoga, osim peći i kreveta. Ostaće mi bašta ne posađena, često i samo o tome razmišlja. Vojnički obrok je skroman i jednoličan… šta da se radi, rat je, sam sa sobom razgovara.
Radne koleginice, zadužene sa poslovima u računovodstvu firme u kojoj sam direktor riješe da odu Pajkanu posaditi baštu. Nekoliko kilometara od njihove kancelarije do njegove kuće nije problem, naći će se uvijek neko da ih odveze. I bašta bi posađena.
Dođe Pajo kući i čudom se ne može načuditi. Od kud njegova bašta uređena, zasijana, dotjerana i ispeglana. Raspitujući se dozna koje to uradio.
Jesen, bogata jesen, ratna je 1992. godina nagradila je sve vrijedne domaćice. Sve je rodilo.
Trud je nagrađen. Da nije rata uživalo bi se u blagodatima prirode. Jedno jutro na ulazu u upravnu zgradu preduzeća Pajkan. Čeka Macu i Živku, zna da su one organizatori sadnje, da se i on ima sa čim da dičiti, i s nečim zasladiti. Poslije uobičajenih pozdrava, onih koji se samo na Kordunu mogu čuti on će njima:
– Cure, došao sam vam reći da je u bašti sve rodilo. Dođite i uberite svoje. Tamo je vaše
sve, nije to moje, vi ste sadile, okopavale, uzgajale… ponesite svojim kućama.
Ispreplela se humanost i poštenje. Zatečene obje zanijemeše… rat se nastavlja. Bašte se poslije 1995. godine ostavljene korovu, a narod izbjeglištvu. Samo sjećanja gospodare sjećanjima.
U Banjaluci 8. juna 2021. Nikola Kobac
